Mirko Kovač : Ruganje s dušom

Dugi opis

Pred nama je neka čudna došljačka porodica u malom gradu, u Hercegovini. Ovaj put smo u Trebinju, koje je, kako to biva u Kovača, kao i u prijašnjim prozama (npr. Bileća i okolica) lišeno različitih folklorno-lokalnih vanjskih obilježja. Ona ista atmosfera mediteranska i krševita, suha, žedna i podgrijana, mjestimice somnambulna i nekako iščašena na kovačevski način (viđena "iskosa", zavrnuta nahero, nabijena nekim fluidima što potiču strasti i ogoljuju nagone, gdje se gotovo ništa ne događa, ali se opet nešto fatalno i prijeteće negdje dogodilo ili će se dogoditi). Propali trgovac Josif Biriš i njegova žena, koja potječe iz otprije nam poznate obitelji Meštrevića te njihovo četvero djece, izdanci pravoslavno-katoličkih loza, erotski izazovna Elida i druga sestra Ruža, obje sklone tjelesnim užicima, braća im Jakov, bundžija, i maloumni Goja, njihov ujak Donato Meštrević, koji je ovdje dobio veličanstvenu ulogu klesara nadgrobnih znamenja, reklo bi se meštra od smrti... Tu su još i tamo neke usputne spodobe, žandar, radnik, svećenici obaju zakona, tamničar, liječnik i ljekarnica, čudak spiritist dr. Gustav Gaj i njegov đavolji šegrt, napokon sam Đavo, kojem je posvećeno cijelo poglavlje. I sve nam to priča pripovjedač koji je stalno upleten u tok i izvore priče, Anđul, neka vrsta kroničara ili svjedoka... Ako je prihvatljiva tvrdnja da je današnja fantastika svojevrsna erudicija, Kovač je jedan od najvećih erudita onoga što bismo mogli nazvati fantastičnim ili mitskim realizmom (oklijevao sam u izboru između ta dva termina). Kovač bi se mogao situirati u same procjepe naših još uvijek žestoko djelatnih određenja: svijest je nadojena mitovima nastalima na različitim isprepletenim i proturječnim tradicijama (vjerskim, plemenskim, osvetničkim, patrijarhalnim, nacionalnim itd.) mitskim predajama koje su žilavije i okorjelije nego što smo (utopijski) mislili da jesu i da će biti. U tom pogledu Kovač je jedan od najstrastvenijih oskvrnitelja malograđanske i tradicionalističke mitologije na našemu književnom polju, njegov je pothvat – treba li to dokazivati nakon svih novijih i starijih iskušenja – nužan i, što je najvažnije, oslobađajući. Predrag Matvejević