Milan Dekleva : Etimologija zaborava

Dugi opis

O Etimologiji zaborava sam autor Milan Dekleva kazuje kako se iza nas zatvara stoljeće u kojem se osjećaj ugroženosti i tjeskobe čovjeka samo još pojačao. Ako se obazremo na baštinu proteklih pjesnika, njihova žudnja za neobičnim, izopačenim i abnormalnim doima nam se poput dječje igre. A kako i ne bi. Zbilja je svijet preobrazila u tjelesno i metafizičko groblje, ljude u izbjeglice, koji su se u nesklonoj tuđini morali odreći sjećanja na domovinu, jezik, obrede i snove. Nije nimalo čudno što su u svijetu izbjeglica zagospodarili umjetni svjetovi u koje smo srljali uz pomoć droga ili informacijskih mreža. Osjećaj ugroženosti i tjeskobnosti u ljudskim srcima potiče potrebu za spasenjem. Minulo je stoljeće ponudilo cijeli niz spasitelja i pronositelja sreće. Oni, koji su mislili iskreno, bili su potisnuti na rub socijalne svijesti i moći, dok su oni drugi, lažni proroci, zdušno sakatili duše, misli i tijela pojedinaca, plemena, naroda. Nagovještaj kraja ostaje na snazi – kao i igra spasenja. U krajnje kritičnoj točci čini se gotovo bogohulnim iznova ponoviti Hölderlinov usklik Čemu pjesnici u jadnim vremenima?. Vrijeme u kojem živimo nije više jadno, već otupjelo i obamrlo. Kao da je čovjeka obuzela bezbrižnost, kao da leži na stolu za operacije, umrtvljen. Nije riječ o tome da od poezije zahtijevamo da postane sredstvo buđenja, da nastoji okupiti ljude uokrug neke ideje i učiniti ih djelatnima, nikako ne! Pjesništvo je tek u razdoblju romantike «izborilo» slobodu da unutar jezične igre, u ocrtu stvaralačke mašte oblikuje svoje vlastite svjetove kojih ranije – jednostavno rečeno – nije bilo. Ali ono što nam je šaputala – mračnim, eliptičnim, tajnovitim, koprenastim govorom – o tome ni izdaleka nismo valjano promislili. Možemo li to učiniti sada kada nas je uznesenost već odavna napustila? (odlomak iz eseja O trnu i ruži)