Goran Gluvić : Samo koraci u kiši

Dugi opis

S konglomeratom različitih pjesničkih vrsta, od klasičnog soneta do jednostavnog songa, ispovijeda svoje viđenje današnjeg svijeta i prostor čovjeka naših dana, koji je prvenstveno prostor vlastitog tijela i opseg duše kao središta i prelamanja. Novo pjesničko razmišljanje izriče riječima iznova na posve samostalan način: kao da bi se u njemu povijesnim sjećanjem i ironičnim promišljanjem pretočila sva svojevrsna potresenost uslijed čovjekove nemoći u suvremenom postvarenom svijetu. I kako su čovjek i njegovo bivanje u tom divljem ritmu svijeta promrzli od skepse, tako se i usred talasanja nemoći pjesniku na gotovo iracionalnom, ali ipak i emotivnom obzorju odastre barem naizgled spasonosni otok: ljubav. Izvjesna imanentna skepsa i u okružju erotskih zanosa i odabranih užitaka pjesnika nije nestala: ako ne drugačije, sveudilj ostaje razvidna u rezignirajućim komičnim, autoironičnim nadzorima; izvjesni zanos smješten je na stvarno tlo autorefleksije.

To je u pravom značenju te riječi moderna, otvorena poezija, primjerena i za onaj krug čitatelja koji suvremenu poeziju uslijed njezinog poniranja u hermetičke slojeve jezika, sve više zanemaruju. To je poezija za estetske hedoniste kojima je pri srcu skeptična autorefleskija, humor, paradoksi, duhovitost; drugim riječima, poezija usidrena u današnje vrijeme, kritički otvorena u odnosima s poviješću i tog stajališta usidrena u nasljednike slovenske pjesničke baštine posljednjih desetljeća.