Ksenija Premur : Četiri mjesečeve mijene

Dugi opis

Autorica nas, kao što i sam naslov govori, vodi kroz četiri faze promjene – četiri vrste, odnosno pojave ljubavi. Prva je mijena mijena griješne ljubavi, druga neostvarene romantične ljubavi, treća o prijateljskoj ljubavi, a u četvrtoj je riječ o ljubavi osobe prema samoj sebi. Autorica se ovog puta odlučila na njoj posve nov pristup obradi tematike ljubavi – poučava nas o ljubavi, ali čitatelja potiče na refleksiju o vlastitom poimanju ljubavi. Dok čitatelj čita ovu poemu ne čini mu se da se radi o fikciji, o nečemu što mu je strano, već se odmah empatično predaje tekstu. Prva mijena »O mlađaku – mladom mjesecu« priča je o ljubomori, prevari, ljubavi koja zbog svojeg karaktera nije ni mogla uspjeti. To je mračna ljubav koja se zbiva na ulicama Zagreba, na javnom mjestu, a zapravo je sakrivena od sviju, zabranjena ljubav. To je ljubav koja zapravo ni nije ljubav, nego vječni hod na ivici, ponovno i ponovno izazivanje sudbine koje završava ovako: »da se kaješ za svaku riječ / koju si izrekao tog kobnog dana / i ja odlazim / odlazim daleko […] i mijenjam boju kose / odlazim na dalek put«. Druga mijena »O prvoj mjesečevoj četvrti« priča priču o ljubavi koja se »trebala« ostvariti u punom smislu te riječi, ali sudbina nije tako htjela. U ljubav između dviju osoba umiješali su se drugi, umiješala se obitelj i tako stvorila nepremostivu prepreku toj ljubavi. »O uštapu – punom mjesecu« treća je mijena koja govori o prijateljstvu. U ovom je dijelu ključna metamorfoza ljubavi koju nam autorica nudi spajajući drugu i treću mijenu. Jasno daje do znanja da je glavni akter, uz lirskog subjekta, u obje mijene zapravo jedna te ista književna osoba. Iako je druga mijena dio posvećen čistoj, prelijepoj ljubavi, ona ne završava sretno. Međutim, ta jedna te ista ljubav doživljava preobrazbu koja ju upotpunjava i tako dobiva svoj puni sjaj. »ali i dandanas / nazovem te svaki dan / i nikad boljeg prijatelja / nikad pomnjivijeg sugovornika / i milog ispovjednika / prešli smo prag / starost je ušla na velika vrata« »I svanuo je / novi dan / novog desetljeća / sve dobro i lijepo«. Ovim stihovima započinje »O zadnjoj mjesečevoj četvrti«, priča o ljubavi prema samome sebi. Davanje samome sebi mogućnost pomirenja sa sudbinom ovdje se tumači također kao vrsta ljubavi. Usprkos, unatoč i baš zato što ljudi kroz život prolaze kroz različite emocije, ljubavi i mržnje, faze i promjene oni su ljudska bića, moraju proći kroz vječne mijene kako bi došli do konačne sreće i trajnog mira. Autorica to demonstrira sljedećim stihovima »i moj život je lijep / i satkan po mojoj mjeri«, ali i »molim nebo / još samo / da mi podari / sretnu smrt / lak odlazak / s ovog svijeta / da mi duša dodirne / rajske vrtove / i ondje ostane zauvijek«. Autorica ukazuje na sve aspekte ljubavi, a ne samo na one lijepe. Pri govoru o mračnim stranama ljubavi i patnji koju ona donosi ne zapada u patetiku, već vrlo realistično opisuje događaje koji su svojevrsni simboli. Ksenija Premur pokazuje zrelost u pisanju i u doživljaju emocija koje pretače u poeziju – na to ukazuju motivi odrastanja, sazrijevanja, starenja, ali i motivi nadilaženja prošlosti, oprosta i pomirenja.